STVARNA VREDNOST PRSTENA JORGE BUCAY POKLON KNJIGA



Danas sam vam odlučila podeliti knjigu Ispričat ću ti priču od autora Jorge Bucay koji je izvrstan. Naime, knjigu sam na dar dobila elektronskim putem od meni vrlo drage i posebne prijateljice, a vama je poklanjam istu takvu.

Ipak, šta god vi shvatili ili ne čitajući knjigu i da li će neki uopšte i preuzeti knjigu ne bi li je pročitali, to nije na meni, na vama je. Ono što mene posebno ovih dana, u ovom dalekom a opet tako blizu mainzerskom svetu intrigira i dotiče jesu ljudi. Iako osama  i moj ritam dominiraju, ipak ima i ljudi, a energije ljudi su različite.

Dve je godine kako se učim ne reagovati na energije ljudi i kako ih volim isključivo držati blizu onoliko koliko je potrebno, ali neutralizirati ono što guši, ruši, nameće se samo po sebi.

Samoća je najbolji pratilac onih koji žele raditi na sebi. 

Otkrih u pukotinama kroz koju se često svetlost promalja, da ipak ima i one tame koja ispuni proreze, pa se ljudi pretvore u nešto što ne bi nikad smeli postati.  I kao takvi, usude se donositi zaključke o vama, drugima, suditi vama ili vašem stvaranju, a ne upitati se nikad čime su oni to zaslužili da sude i komentarišu, prosuđuju i šta je to što njih čini toliko posebnima ili baš suprotno.

Lako je misliti da nešto znamo, ali je najteže kada se borite sa sumnjama i pitate se zbog ljudi koji vas okružuju, koji misle da su isti kao vi ili da su bolji od vas ili… ima ih raznih, a sumnje rastu. Sve do trenutka dok se ne počnete osećati tesno u svojoj koži i ne donesete odluku da nešto menjate.

Promena je najbolniji proces, ali je neophodan. Kada bi svi menjali sebe iznova i iznova, radili da kroz pukotine života i osobenosti isijava svetlost a ne tama, ne zavist, ne osuda i ne lažna sposobnost da nekoga procenimo umesto da ga prihvatimo i priznamo, gde bi nam svima bio kraj? 

U to ime, kada sam napokon naučila da idem kroz lavirint pukotina (i dalje učim) koje obasjavaju i greju, a one mračne preskočim sa lakoćom i pokušam im usmeriti malo energije svetla ali ih i pustiti ako ne ide, shvatila sam i ključnu stvar življenja, voljenja sebe i uspeha u bilo kom segmentu.
Ova priča je ključ za mene. Možda i vama otkrije koliko ste nekoga precenili, nekoga potcenili, a možda i sebe prepoznate u njoj.
Samo napred, neću vas pitati šta ste otkrili, otkrivajte u miru.

Dolazim, učitelju, jer se osjećam tako bezvrijednim da nemam volje ni za što. Kažu mi da sam ni za što, da ništa ne radim dobro, da sam nespretan i prilično glupav. Kako se mogu popraviti? Što mogu učiniti da me više cijene? ”

Učitelj mu je, i ne pogledavši ga, rekao: “Baš mi je žao, momče. Ne mogu ti pomoći budući da prvo moram riješiti svoj problem. Možda poslije…” Malo je zastao i dodao: “Kad bi ti meni pomogao, brže bih to riješio i možda bih ti onda moga pomoći.”
“V … vrlo rado, učitelju”, oklijevao je mladić osjećajući da je opet bezvrijedan i da su njegove potrebe zapostavljene.
“Dobro”, nastavio je učitelj. Skinuo je prsten koji je nosio na malom prstu lijeve ruke i pružajući ga mladiću, dodao: “Uzmi konja koji je vani i odjaši do tržnice. Moram prodati ovaj prsten jer moram vratiti dug. Moraš za njega dobiti najbolju moguću cijenu i ne prihvaćaj manje od jednog zlatnika. Idi i što prije se vrati s tim novčićem.“
Mladić je uzeo prsten i otišao. Čim je došao na tržnicu, stao je nuditi prsten trgovcima, koji su ga promatrali sa zanimanjem dok im mladić nije rekao koliko traži za njega.
Kad je mladić spomenuo zlatnik, neki su se smijali, drugi su okretali glavu i samo je jedan starac bio dovoljno ljubazan da mu objasni da je zlatnik prevrijedan da bi ga dobio u zamjenu za prsten. Netko je htio pomoći te mu ponudio srebrnjak i bakrenu posudicu, ali mladić je dobio upute da ne prihvaća ništa manje od zlatnika pa je odbio ponudu.
Nakon što je ponudio prsten svima koje je sreo na tržnici, a bilo ih je više od stotinu, shrvan od neuspjeha popeo se na konja i vratio se.
Kako je samo mladić želio zlatnik, da ga može dati učitelju i riješiti ga brige kako bi napokon dobio njegov savjet i pomoć!
Ušao je u sobu. “Učitelju”, rekao je, “žao mi je. Ne mogu dobiti to što tražiš. Možda sam mogao dobiti dva ili tri srebrnjaka, ali sumnjam da ću ikoga moći zavarati u vezi s pravom vrijednošću prstena.”
“To što si rekao veoma je važno, mladi prijatelju”, odgovorio je učitelj. “Najprije moramo doznati pravu vrijednost prstena. Ponovno uzjaši konja i idi zlataru. Tko to može bolje znati od njega? Reci mu da želiš prodati prsten i pitaj ga koliko ti može dati za njega. Ali ma koliko ti nudio, nemoj mu ga prodati, vrati se ovamo s prstenom.”
Mladić je opet uzjahao konja.
Zlatar je pregledao prsten uz svjetlo uljanice, pogledao ga kroz povećalo, izvagao i rekao mladiću: “Reci učitelju, momče, da mu ako ga želi odmah prodati, za prsten ne nogu dati više od pedeset osam zlatnika.”
“Pedeset osam zlatnika?” uzviknuo je mladić.
“Da”, odgovorio je zlatar. “Znam da bismo s vremenom za njega mogli dobiti šezdesetak zlatnika, ali ako ga hitno prodaje…”
Mladić je uzbuđen odjurio učiteljevoj kući i rekao mu što se dogodilo.
“Sjedni”, rekao mu je učitelj nakon što ga je saslušao. “Ti si poput prstena: pravi biser, vrijedan i jedinstven. I kao takva može te procijeniti samo pravi stručnjak. Zašto ideš kroz život želeći da netko nebitan otkrije tvoju pravu vrijednost?”
I rekavši to, ponovno stavi prsten na mali prst lijeve ruke.  – Jorge Bucay 
 

Leave a comment