O MUŠKARCIMA PIŠE MARIJANA DOKOZA

Sudbinu ne biraš, ne određuješ je, ne moliš, ne odupireš joj se, ona te samo uzme za ruku kao izgubljeno dijete i povede svojim putem. 
I možda je dobro tako jer na tom se putu katkad dogode nezamislive stvari, ponekad bolne, ponekad ludo sretne, ali ponekad i ono za čim težimo cijeli život, dogodi se ljubav.
Prava je šteta, ako te trenutke sudbine ne prepoznamo, ili još gore, preplašimo ih se.   Trebamo ih uhvatiti, čuvati kao kap vode na dlanu, ne puštati kako bi nas napijali onda kad smo najžedniji.

A žena je uvijek žedna vode koju joj daje njen muškarac.

Dok je izvlači iz njenog umora, njoj istodobno srce drhti pri pomisli da bi joj mogao otići.
Dok ga voli, žena se boji njegovog odlaska  pa čak i kada joj tiho posve nježno kaže:

“Ti si dio mene, kako bih mogao ostaviti dio sebe?”.

Može li muškarac reći nešto više od toga?
Ne, ne može. Jer teško da će se jedan muškarac dosjetiti tih riječi i doista je malo žena koje će te riječi čuti od jednog muškarca. Ne zato što nije tako, već zato jer je muškarcu urođeno da ne govori o onome što osjeća, on svoje često drži u sebi, a iako mi žene mislile da su oni s drugog planeta, zapravo nisu. Oni su zapravo jednostavni u svojoj ljubavi, a žena koja zna, ljubav će iščitati u njegovom pogledu.
Ali žena kao žena, ono nešto žensko u njoj joj neda mira, pa se muči vječnim nemirom svog ženskog uma. U tom nemiru ne vidi njegove poglede, nastojanja da je učini sretnom, ne osjeti dodire, jer već razmišlja tri godine unaprijed, dok se on prepušta trenutku misleći u sebi kako će im i za tri godine biti ovako lijepo, ali ne izgovarajući te misli. I to što nije izgovoreno, nju muči.
Valjda je to prokletstvo nas žena. Da budemo pomalo lude, opterećene riječima i vječno nesigurne.

Kažu, muškarci vole sigurne žene, svijesne sebe u svakom pogledu. Ali, ljudi, nema sigurne žene! Nema žene koja je toliko svjesna sebe i svoje ženstvenosti kada se radi o ljubavi. Nema žene koja može biti jaka u ljubavi jer pred ljubavi ona pada. Pred ljubavi je ona samo žena, krhka, nježna, nemoćna…..nesigurna..

Nema ni muškarca koji više voli “sigurnu” ženu od one nježne, koja će uhvatiti njegov pogled kad se najmanje nada. Ma koliko su oduševljeni modernom, samosvijesnom ženom, oni su na kraju razoružani pred onom koja zbog nesigurnosti skreće pogled…
Zato se ne pitajte, nego samo volite, nježno,  kao u pjesmi….. kao u stihu jednog meni dragog pjesnika J.H Macado koji kaže…

 
 “Ljubav je čudna materija,
 koja kada prohoda sama pronalazi dobre,
 znane stvari.
Kao nenadani drhtaj i prigušeni sjaj u tuđem stanu,
poprima mogućnost pred kojom gubiš svaku volju da se braniš…”

Zašto se braniti?
 
Marijana Dokoza 

Comments

  1. Istina nas samih nas razoruža pred nama samima…i onda srećni saznanjem kažemo lako ono što nam srce dušom govori i kad naš glas potvrdi misao izgovorena misao postaje stvarnost ljubavi…BZ

Leave a comment