NAJBOLJE ODLUKE DONOSIMO SAMI

Ime mi je Mirna Bašić.

Rođena sam prije 37 godina u Sloveniji, živjela u Hrvatskoj i 2004. se skrasila u Njemačkoj, u gradu Frankfurtu na Majni. Na internetu me možete sresti i bolje upoznati na stranici O nama | Lova Do Krova. Naziv je to bloga koji sam pokrenula prije nešto manje od 2 godine, a u kojem možete pročitati i naučiti što je financijska neovisnost, kako uštedjeti i kad mislite da nemate odakle, gdje ulagati novac i kako postati neovisan što prije.
Otkako se sjećam za sebe, govorili su mi da sam nježna, tiha, premirna. Pa, kakva da budem, kad su mi i takvo ime dali?! Kako su me drugi predstavili, tako sam se ja i prihvatila.

No i nježne duše imaju svoj san. Ja sam od malena znala da želim postati učiteljica. Sanjala sam kako ću jednoga dana zamjeniti svoju tadašnju učiteljicu, kako ću izgledati, što ću pričati prvašićima prvoga dana školske godine. Pojma onda nisam imala da sam si već sa 8 godina postavila cilj, koji je bio tako jasan, vizualiziran, razrađen. Nije ni čudo da sam sve prepreke za vrijeme gimnazije i studija rješavala bez nekih velikih problema i drama.

Jednu stvar vam moram priznati, danas joj se smijem, onda je bilo strašno. Jedino što nikako nisam voljela, što je sa svakim novim satom postajala prava mala noćna mora – bio je njamački jezik u gimnaziji. Tko ga izmisli? I što će mi uopće taj jezik, pitala sam se tada?
No, da nastavim. Odmah nakon diplomskog počela sam raditi u školi. Dječica su ponekad bila divna, ponekad pravi mali vampiri. Kolege su me prihvatili, postali smo dobro uigran tim, pomagali si savjetima i idejama, uskakali ako je negdje “zapelo”. Bila sam na dobrom putu da položim državni ispit i imala najbolje izglede da potpišem ugovor za stalno.
A onda je jednog hladnog zimskog popodneva u moj život ušlo najdivnije biće univerzuma, i okrenuo moj život naglavačke.
Tako sam barem onda mislila. Danas znam da sam do tada živjela na glavi , on mi je pomogao da se postavim kako treba, na noge.

Ne bi to bilo ništa neobično ni čudno, da to divno stvorenje nije živjelo 900 km od mene. Znate gdje? U Njemačkoj! Nemojte nikada psovati nešto u svom životu, vrati vam se samo tako!

Dopisivanja s njim, dugi telefonski razgovori, njegovi dolasci u Hrvatsku i moji u Njemačku sve su više učvršćivali nešto što se zove velika ljubav.
Na poslovnom je planu u isto vrijeme išlo je sve po planu: pripremala sam se za državni ispit, radila cijelo vrijeme i znala da me uskoro čeka neograničeni ugovor u školi.
No znala sam i da je ON onaj princ o kojemu gotovo sve djevojčice sanjaju dok su malene, onaj pravi muškarac kojega odrasle žene čekaju.
Pričali smo i planirali budućnost i u Njemačkoj i u Hrvatskoj. Usprkos tome što sam s njemačkim bila na “ratnoj nozi”, odlučila sam da se ja preselim k njemu.
Rekla sam vam već da sam do tad živjela na glavi, podhvat da stanem na svoje noge činio se ispočetka nemogućom misijom. S jedne strane strah kako reći roditeljima i kakva će biti njihova reakcija, s druge strane kako reći “ne” zanimanju iz snova, dati otkaz samo par dana nakon što sam položila državni ispit i otići u nepoznato.
Tko god je slično prošao, zna koliko se misli vrti po glavi, koliko su duge noći u kojima se vode monolozi.
Oni divni, susretljivi kolege odjednom su me poprijeko gledali, ne ustručavajući se glasno komentirati da odlazim uplaćivati negdje drugdje svoj novac nakon što sam se besplatno odškolovala u Hrvatskoj.

Roditelji su bili duboko razočarani što im kćer odlazi raditi u Njemačku “nešto” (jer učiteljica nisam mogla biti, a svaki drugi posao bio je uopće nedostojan da se imenuje). Ne brojim više koliko su mi puta podvukli da je moj san bio raditi u školi, podsjećali me na silno vrijeme koje sam uložila u ostvarenje sna.

Sjećam se još jako dobro prelaska granice sa osjećajem krivnje. No znate koliko je trajalo? Još samo par kilometara u Sloveniji i polako sam počela osjećati olakšanje. Već na prvom odmaralištu odlučila sam istovariti i posljednji gram krivnje i ostaviti ga tamo. Odluka je bila samo moja, nisam bila nikada sigurnija da činim nešto ispravno.
Prvi mjeseci i godine u Njemačkoj protekle su mirno. Mirno zato jer sam ubrzo postala mama i vrijeme provodila sa djecom.
Sljedeći veliki pothvat zvao se “pronađi posao”. Ne zato jer posla nije bilo, naprotiv, slobodnih radnih mjesta je bilo posvuda. Kad vam ponude posao udaljen samo 2 minute od kuće, sa idealnim radnim vremenom, što znači da sam mogla raditi dok su djeca bila u vrtiću (kasnije u školi), bilo bi ludo ne prihvatiti ga. Ali! Posao je bio puno nižega ranga od onoga za što sam se školovala.
Kako je meni u to vrijeme cilj bio još bolje naučiti jezik i ostaviti si popodne slobodno za djecu, prihvatila sam posao. Ne znam čitate li kakve komentare upućuju onima koji su napustili svoju zemlju i otišli u bijeli svijet, prihvatili se i metle za početak, ali pošteno rade i zarade?
Nikako lijepe. Da, takve sam komentare i ja čula. Svaki puta bi se netko iznova čudio mojoj odluci da počnem raditi ono što je meni trenutno bilo najprihvatljivije. Samo njima nije bilo.

U tom trenu možda je svaki komentar zabolio i naljutio, no danas znam da bolje nije moglo ispasti. Svakim zajedljivim komentarom preispitala sam se ponovno i bila još više uvjerena da je to samo moja odluka, i da tako treba biti.

Ponajprije, nitko nije mogao razumjeti da mi posao u školi više nije zanimanje iz snova. Pobogu, zanimanje koje izučiš moraš raditi do penzije, nema tu premišljanja i mijenjanja! Odat ću vam tajnu- ne, ne morate doživotno voljeti ono o čemu ste sanjali kad vam je bilo 8 godina!
 
Koliko ćete si visoko postaviti ljestvicu, ovisi samo o vama i nikome drugome. Meni je cilj bio da sama odgajam djecu, a ne tete čuvalice, vrtić, škola, i tako sam svoje vrijeme i isplanirala. Da popodne bude posvećeno djeci. Ako su vam važnije druge stvari, opet je u redu. Postavite ih onako kako vi želite. Odredite si cilj, pronađite puteve koji će vas voditi prema njemu i počnite živjeti punim plućima.
Moje odluke nije donosio nitko umjesto mene i najbolje je tako. Naučila sam da se san smije i prekinuti, promijeniti, i da time ne postajemo ništa manje vrijedni ili sebe volimo manje. Važno je da i dalje budemo sretni i ispunjeni, a na koji način ćemo to postići, treba biti samo naša odluka.
Pozdrav,
               Mirna

Leave a comment