MALE SMRTI LJUBAVNE

Sjećam se kako se gori. Iznutra, iz duše. Do tačke kad počneš da se pretvaraš u očaj. Bez mogućnosti da vidiš išta drugo. Valjda je sagorijevanje dato mladosti koja se iz pepela sa lakoćom iznova rađa.
Ko nije gorio iznutra, kao da nije ni živio. Disao. Postojao. Onaj ko se od ljubavnog plamena cijeli život sklanjao ostaće siromašan za nekoliko malih smrti koje urezuju tragove na srcu na koje se nikada više ne možeš spotaći. Umirala sam nekoliko puta. I isto toliko puta se rađala. Udahnula bih vazduh koji bješe resak, bolan, kao prvi udah novorođenčeta propraćen krikom koji lomi tišinu iščekivanja. I pokaže da je živo.

Ljubav nije predivna slika kojoj se diviš sa strane i ovlaš je dotakneš, oponašajući poteze četkicom slikara koji je u naletu strasti izbacio svu svoju ljubav na platno. Tako se ne voli. Moraš da slikaš. Da povlačiš četkicom poteze po čistom platnu. I stvoriš djelo u koje ćeš i zadnju trunku duše utkati.

Izmami mi osmjeh na lice sjećanje. Na šapate. Ruke oko struka. Strasne poljupce na kiši kada su me trnci prožimali od nožnih prstiju do vrha svake vlasi kose. Na bojazan da će nestati ako ga pustim. Da će ga kiša istopiti poput svježih boja na platnu.

Ljubav je divna u svim oblicima. Uzvraćena… neuzvraćena. Kad se kidamo iznutra i živimo za bilo kakav znak. Kada osjećamo da polako umiremo, a od strasti i života vibriramo iznutra. Neke nam služe samo da vidimo koliko možemo sebe da damo a da za uzvrat ne dobijemo ništa.

Mladost je tu za posrtanje i ustajanje. Volimo, patimo i bivamo euforično srećni! Samo zbog jednog osmjeha… pogleda. Mladost ne poznaje mjeru. Ona dolazi sa vremenom. U istoj kočiji sa godinama i iskustvom.

Nikada mjerila nisam. Koliko dobijam da isto toliko pružim. A pružala sam i više nego što je ikome bilo potrebno. Do i preko granice prelivanja. I nije mi žao. Jer čak i najsnažnije grčenje stomaka zbog bilo kakve tuge nastale zbog neuzvraćene ljubavi izmami mi osmjeh na lice.

Ništa nam bez razloga nije dato. Ni ljubav, ni patnja… smijeh i suze. Sve nas nečemu nauče.
Teško bih se ikada više toliko dala da izgubim kontrolu nad sobom. Odluku o sreći donijela sam onog momenta kad mi postade jasno da dno bunara nije mjesto na kojem trebam da sjedim. I da više od toga ne mogu i ne želim da dam.

Slavim svaku moju smrt. Umiranje ljubavi i ponovno rođenje. Da nije bilo smrti, ni ljubav danas ne bi bila ovako čvrsta. Poput snažnog stuba za koji smo vezani. Odolijevajući olujama. Tišinama. Cijelom životu u mreži satkanoj među naše dvije duše. Ne bih spoznala vrijednost života. Disanja punim plućima. Bitnost osmjeha i čiste radosti iznutra. Suza kad mi se plače. Smijeha kad god mi padne na pamet. Tišine kad zatreba. Sebe, kad sam samoj sebi dovoljna.

U srži ljubavi stoji rođenje. Baš nakon svake smrti njene. Raduj se objema. Svaka nam je s razlogom data.

Tatjana Kuljača

Leave a comment